Kapital uvijek prirodno teži da se uveća, što je u redu, no zato treba osigurati mehanizme raspodjele. Tome i služi država, da osigura da što veći broj ljudi bolje živi. Inače, nema smisla

Financijska kriza u Europu je uvezena posredstvom bankarskog sustava, velikih investicijskih banaka, koje su zanemarile svoju funkciju alokacije resursa od onih koji imaju viškove prema onima koji kapitalom oskudijevaju, već su se više posvetile financijskim špekulacijama. Potom su, kako bi se izbjegao slom bankarskih sustava, banke sanirane iz državnih proračuna zemalja članica. Budžetski deficiti unutar eurozone su povećani i onda je krenula kampanja politike rezova.

Država blagostanja progašena je glavnim krivcem za činjenicu da rashodi premašuju prihode pa se krenulo u smanjivanje prava radnika, produljenje radnog vijeka, smanjivanje plaća i socijalnih prava. Bankari su međutim dobili i dodatni krizni fond iz kojeg će se dokapitalizirati budu li imali problema. Istovremeno, države su i omiljeni klijenti banaka, kod njih refinanciraju svoje obaveze, i tako ispada da su vlade i bankari u partnerskom odnosu u kojem kao da su sami sebi dovoljni. Pritom državni menadžment u osmišljavanju mjera protiv krize jako pazi da se ne zamjeri bankarskom sektoru i krupnom kapitalu. Kao da je odgovoran bankama, a ne građanima koji su ga birali.

No, da može drukčije pokazao je francuski predsjednik Francois Hollande. Izbore je dobio na obećanjima da će politiku rezova zamijeniti politikom oporezivanja krupnog kapitala. Nakon što je Sarkozy svesrdno provodio neoliberalnu politiku po kojoj najveći teret krize snose radnici, francuski su ga birači na izborima kaznili. Hollande ih međutim nije iznevjerio. Prvo je putovao kod Angele Merkel kojoj je rekao da rezovi moraju imati alternativu. Time je zapravo ukazao na to da je Francuska spremna ponuditi alternativu njemačkoj politici štednje, a to znači i novi model rasta za cijelu Europsku uniju i eurozonu, budući da ovaj koji se provodi u sprezi banaka i država, a na štetu građana koji sve teže žive, ne daje rezultate. No, ključne je poteze Hollande objavio prošli tjedan: da bi smanjio deficit, jednokratno će oporezovati velike banke i dio kompanija, te bogate građane, pri čemu se bogatstvo mjeri vrijednošću imovine, povećat će porez na financijske transakcije, uvesti porez na dividendu.

Uglavnom, Hollande će, uz gotovo sigurnu podršku parlamenta, povući niz mjera koje se u Europi smatraju tabuom jer se nitko od političara ne želi zamjeriti bankarima i krupnom kapitalu. Hollandove su mjere već naišle na niz kritika. Bogataši prijete da će se preseliti u obližnje porezne oaze koje će više štititi njihove stečene pozicije, a dio analitičara misli da Hollande na dulji rok riskira čak i pad poreznih prihoda. Jer, svijet je globaliziran, odnosno, na globalnoj je razini nepravedan, pa izuzeci nemaju šanse. To je nažalost možda i istina, ali ne mora biti i konstanta. Model koji je ponudila Francuska pravac je u kojem treba ići, što vrijedi i za Hrvatsku, u kojoj je na vlasti ljevica, ali se to po malo čemu vidi.

Hollande je dakle odlučio ostati vjeran svojim biračima, lijevo orijentiranoj srednjoj klasi, jer zna da jedino otud crpi političku snagu na domaćem terenu. K tome, to što je oporezovao kapital daje mu stanoviti legitimitet u daljnjem provođenju mjera fiskalne konsolidacije koje ne moraju biti u potpunosti zanemarene, dapače, međutim ljudi moraju vidjeti da i oni koji imaju nešto plaćaju, inače se s pravom osjećaju izdani i prevareni.

Na dugi rok važno je naravno samo to hoće li se uspjeći izdići ekonomija i hoće li se građani imati gdje zaposliti. No, sve ukazuje na to da pogodovanje bogatima neće stvoriti pretpostavke da se trajno osigura zaposlenost. Samo tržište nema ugrađen nikakav mehanizam uravnoteženja. Kapital uvijek prirodno teži da se uveća, što je u redu, no zato treba osigurati mehanizme raspodjele. Tome i služi država, da osigura da što veći broj ljudi bolje živi. Inače, nema smisla. Država je tu radi građana, a ne radi bankara.