Prevela i uredila: Ljubica Šaran

Matrix World

National Geographic

Na dubini od dva i pol kilometra, snimljena je ova čudna „vanzemaljska“ lignja s dugim pipcima, njen zvanični naziv je lignja Magnapinna i fotografije koje objavljujemo u ovom tekstu su preuzete s video uradka koje je objavio National Geographic.

Snmljena je uz pomoć Shellovog ROV-a (Remotely Operated Vehicle) 11.11.2007., pored dubokomorske naftne bušotine Perdido u Meksičkom zaljevu.

Čudnovata Mangapinna.

Video je dokaz kako ROV-ovi koje koriste naftne kompanije mogu prikupiti podatke o dubinskim životinjama koje je inače jako teško snimiti. Neki biolozi su čak stvorili partnerstva s naftnim kompanijama koje dozvoljavaju naučnicima da povremeno koriste kamere na ROV-ovima, iako kritičari tvrde kako je u pitanju konflikt interesa.

Video o Magnapinni možete pogledati ovdje.

“Velika peraja” ili Magnapinna, lignja koja zbunjuje znanost.

Naftna bušotina Perdido se nalazi 320 kilometara udaljena od obale Teksasa u Meksičkom zaljevu, nakon što su Shellovi radnici snimili nepoznatu životinju, nije im preostalo ništa drugo već zamoliti znanstvenike za objašnjenje.

Iako je ova lignja snimljena na Shellovom videu, Magnapinna ostaje velika misterija za znanstvenike i jako se teško snima, a još teže da istraživati. Mangapinna znači „velika peraja.“

ROV-ovi su do sada snimili Magnapinnu desetak puta u Meksičkom zaljevu, Pacifiku, Atlantiku i Indijskom oceanu.

Komentar Matrix Worlda:

Magnapinna je jedna od najmanje snimljenih i izučavanih glavonožaca iz oceana, naročito zbog činjenice da je znanost do sada imala prilike izučavati samo jaja, mladunce i male primjerke iste, jer odrasli primjerci nikada nisu uhvaćeni niti su ih znanstvenici imali priliku pratiti i izučavati.

S obzirom da obitelj Magnapinnae ima više podvrsta, znanstvenici niti ne znaju jesu li snimljeni primjerci pripadnici jedne te iste podvrste ili više njih.

Ljudi su se prvi put susreli s vrstom Magnapinnae (Magnapinna talismani) kada je uhvaćen jedan primjerak pored Azora 1907. godine. No primjerak je bio toliko oštećen da znanstvenici od tog primjerka nisu imali nikakve koristi.

Znanstveici su tek 1998. uspjeli shvatiti da imaju još više podvrsta kada su tipizirali Magnapinna pacifica, 1990. godine je tipizirana podvrsta Magnapinna sp. A za koju se smatra da je najviše ima na području Atlantika no 2004, je uhvaćen jedan jedini primjerak Magnapinna sp. B, tako da su znanstvenici došli na ideju da je riječ o vrsti koja se danas zvanično naziva Magnapinna atlantica.

Znanstvenici smatraju kako se ova lignja hrani tako što polako za sobom povlači fluorescentne vrške krakova na velikim dubinama gdje ne dopire sunčeva svijetlost, nakon što plijen udari o njene “mamce” Magnapinnae ih hvataju i jedu, no to je još uvijek samo pretpostavka jer ni jedanput nije snimljen način na koji se ove lignje hrane.

Do sada je istraženo manje od 5% oceana, tužno je da znamo više o površini Mjeseca nego li o našim vlastitim morima, oceanima i flori i fauni koje u njima žive. Nadamo se da ćemo uskoro imati više informacija o ovim zagonetnim bićima, kao i o drugim stanovnicima dubina.